Ta predivna djeca

Na pisanje ovog posta me potaknuo jedan događaj od jučer. Kada moje dijete ide u vrtić, svako jutro sa svojim ručicama uzme žalo (kamenčiće) u ruke i čeka da dođe do jedne rupe i baci ih. I tako svaki dan na putu do od kuće do vrtića i od vrtića do kuće. Jučer kada smo išli kući, ponovio je istu stvar kao i svaki dan, i u tom trenutku je naišla jedna gospođa i kada je vidjela što moje dijete radi, rekla mi: "Gospođo, jeli to vaše dijete? Zar ne vidite što radi? Uprljati će vam rukavice i robu!" Kada sam to čula ostala sam zgrožena zbog toga kako mi uopće može takvim tonom nešto reći, a drugo, kako ne shvaća da je to samo dijete koje voli bacati kamenčiće, a rukavice i roba se mogu oprati. Ja sam joj jedino odgovorila: To je samo roba koja se može oprati, a sreću djeteta ništa ne može zamijeniti." Pa na što su došli ljudi danas. Kada ne dopuštaju da se dijete igra. Pa koga je briga za prljave rukavice i robu, ako se moje dijete smije, ako mu sreću predstavlja igranje u pijesku. Voda opere sve osim onoga što jezik izgovori. Moje dijete se voli igrati uz lokvicama vode, voli u patikama gaziti po njima i lupkati i ono je zbog toga sretno, voli kada pada kiša dignuti glavu i da mu kapljice padaju po licu. I da, ja sam majka koja to svome djetetu dopušta i koja sa svojim djetetom gazi po lokvama, pleše sa njim na kiši, i zajedno sa njim kada pada kiša digne glavu i dopuštamo da nam kiša pada po licu. Kada bi mi svi bar malo u sebi zadržali onog dječjeg, život bi bio puno ljepši. Jer djeca trebaju biti naši učitelji. I koliko god nailazila na osude drugih ljudi, sreća mog djeteta mi je najbitnija. Odjeća će se oprati, kosa će se osušiti, ruke će se oprati, ali trenutci kao što su sadašnji će proći, a ja ću znati da sam dopustila svom djetetu da uživa u svakom trenutku svog djetinjstva, i njegovo djetinjstvo proživjela zajedno sa njim. Jer sam i ja zbog njega opet u duši postala dijete. Dijete moje, hvala ti na tome.