Ovaj post pišem jer mnogi smatraju da djeca trebaju poštivati starije
osobe i druge pod svaku cijenu. To nije točno. Za blagdane je jedna
starija osoba išla čestitati Božić mom djetetu, i ono je reklo, neću ti
dati ruku, pusti me na miru, okrenulo se i otišlo. Ta osoba je meni
rekla da je moje dijete jako nepristojno jer ne poštuje starije, a ja
sam odgovorila samo da se poštovanje mora zaslužiti. Ta osoba je moje
dijete u nekoliko navrata ignorirala kada bi joj se moje dijete
obratilo, kada bi pružilo ruku i pokazala potpuno nepoštovanje prema mom
djetetu, a sad ta ista osoba očekuje da joj moje dijete sa osjehom
pruži ruku. E pa drago moje dijete, ti to ne moraš.
Da bi djeca vas poštivala, prvo vi trebate naučiti poštivati njih. Djeca
su mala bića velikog srca i razuma. Pružite im ruku poštovanja i ona će
vam to vratiti. Ako se prema njima ophodite bez poštovanja, gledate ih
kao nekoga nižeg od sebe, nekoga za koga smatrate da ga možete
ignorirati, a slušati samo kada se vama to želi, onda nemojte očekivati
da će se dijete drugačije ponašati prema vama. Ono će vam istom mjerom
uzvratiti. Koliko god smatrate da djeca nešto ne znaju, oni imaju
osjećaje i u takvoj situaciji će biti povrijeđeni. Ako želite da vas
dijete poštuje, poštujte i vi njega. Uvažavajte ga, odgovarajte na
njegova pitanja kao da ih je postavila odrasla osoba, kada traži
zagrljaj, zagrlite ga, kada traži ruku, dajte mu je, kada vam se
osmjehne, uzvratite mu, neka zna da ima vaše poštovanje, neka zna da ga
smatrate sebi ravnima. Ja sam u ovoj situaciji, kada je moje dijete
odbilo pružiti ruku dotično osobi, dala potpuno odobrenje da samo
izabere da li će se javiti toj osobi ili ne, jer sam znala da je moje
dijete uistinu pristojno, da voli sve ljude oko sebe i složila sam se sa
njegovim izborom da se toj osobi ne javi, ali znajući da ta osoba u
prijašnjim situacijama nije iskazala poštovanje prema mom djetetu i da
ga je ignoriralo, te sam mu pokazala sa time da ima moju potporu u tome
da samo donese odluku što će učiniti, a što ne i da na svojim pogreškama
uči i iz njih donese neke zaključke. Zato ako želite njihovo
poštovanje, morate ga zaslužiti.
Roditeljstvo je pravi izazov, kako za novopeče roditelje tako i za one sa dugogodišnjim stažom. Ovdje će te pronaći odgovore na brojna pitanja vezano za odgoj djeteta, za rast i razvoj, kako njihov tako i vaš, i kako postići da dijete izraste u čvrstu, odgovornu osobu, punu samopouzdanja.
utorak, 27. prosinca 2016.
Pohvala djeteta
Da li je dobro hvaliti dijete za svaku stvar koju dobro napravi? Da li
je dobro djetetu uvijek govoriti bravo, ti si najbolji...? NE. Zašto?
Zato jer nije normalno uvijek hvaliti dijete i za stvari za koje je
normalno da će napraviti, Nemojte zatrpavati djecu sa pohvalama jer onda
one s vremenom izgube svoj smisao. Često su te pohvale i neistinite, a
roditelji ih izgovaraju smatrajući da će se dijete onda osjećati bolje,
sretnije i da će im tako izgraditi samopouzdanje. Trebate pustiti
dijete da se trudi, da samo rješava probleme i tek onda kad uistinu
pohvalu zasluži i reći je. Koliko god su prije roditelji rijetko kada
hvalili svoju djecu i bili izuzetno strogi, danas se otišlou neku sasvim
drugu krajnost i dijete se hvali za nacrtani crtež, za pojedeni ručak,
za bilo koje stvari koje su normalne da dijete radi samo u toj dobi.
Dijete se zbog tih svih pohvala može prestati truditi, i na jedan način
može postati razočarano ako sljedeći put, kada bude htio učiniti nešto
novo, bolje, i to ne uspije, postati će razočarano i frustrirano, te će
smatrati da će nas razočarati jer nije to uspjelo napraviti. Dijete će
očekivati pohvalu, a neće je dobiti, a ako dobije lažnu pohvalu biti će
itekako svjesno da pohvala nije iskrena. Također, ne valja ako pohvala u
potpunosti izostane, ako roditelj uopće ne hvali svoje dijete, jer tko
ne voli da bude pohvaljen za nešto što je uistinu dobro napravio. Svi mi
volimo pohvalu, a posebno dijete kojem pohvala služi kao vjetar u leđa,
da radi nove stvari, da se trudi i da napreduje. Kod pohvale nije bitna
kvantiteta, nego kvaliteta. Znači pohvalite dijete za nešto što je
uistinu dobro napravilo, a čega je i ono svjesno da je dobro napravilo,
pohvalite dijete za njegov trud, pa čak ako i ishod nije kakav bi trebao
biti, ali se dijete potrudilo. I onda će sljedeći put dijete uložiti
još više truda da to uspije napraviti, i da bude pohvaljeno i za konačan
rezultat, a ne samo za trud. Ako vaša pohvala nije iskrena, dijete će
to shvatiti, jer je i samo svjesno da nešto nije napravio kako treba, i
neće mu biti jasno za što ga pohvaljujete, i tada može izgubiti
povjerenje u vas i neće u buduće znati kada je vaša pohvala iskrena,
kada je izrečena iz srca, a ne eto tako, čisto da bude izrečena.
Sretan roditelj-sretno dijete
Ovaj post sam odlučila napisati kada mi je moja prijateljica rekla da
ona nema uz dijete vremena za sebe, i da bi se osjećala lošom majkom
kada bih dijete ostavila kod svojih roditelja i odvojila vrijeme za sebe
i supruga. Na njenu rečenicu sam se zgrozila premda sam i prije znala
da dijete ne ostavlja na čuvanje, ali sam smatrala da je to iz razloga
jer baka i djed ne mogu čuvati svoje unuče. Pa dragi moji roditelji zar
niste čuli onu rečenicu: "Sretan roditelj, sretno dijete." Što ima bolje
od toga da dijete vidi roditelje sretne, zadovoljne i ispunjene. Zar
mislite da će te učiniti nešto loše ako ostavite dijete kod bake i djeda
i odete sa svojim/svojom suprugom negdje nekoliko dana, ili samo na
običnu kavu, u kino ili pak na večeru. Shvatite da u tome nema ništa
loše, da niste zbog toga loš roditelj. Dapače, vaše dijete će vam biti
zahvalno jer će te vi biti sretni, ispunjeni, opušteni, te će te imati
više volje i želje u potpunosti se posvetiti svom djetetu. Što više
treba djetetu od toga da vidi da mu se roditelji još uvijek vole,
poštuju i da trebaju vrijeme za sebe. Vi će te se "odmoriti od djeteta, a
i dijete od vas. Zato supružnici "izgube" sebe ,a i jedno drugo kada
dođu djeca, jer svoj život usmjere na dijete, sve se počme oko djece
vrtjeti i kao da je život koji su supružnici živjeli prije djece,
nestao. Zastanite malo, okrenite se sebi i svom suprugu, nemojte
dopustiti da izgubite jedno drugo, jer će to naštetiti vašem odnosu,
vašem braku, postati će te nesretni, frustrirani, nezadovoljni, što
svakako neće biti dobro ni za vas, a ni za vaše dijete. Radite na svom
braku, pružite jedno drugom vrijeme i ljubav, jer što ima ljepše za
dijete i za sreću djeteta od njegovih roditelja koji su sretni i koji se
vole i poštuju.
Preuzmite odgovornost za djetetovo ponašanje
Da li je roditelj odgovoran za djetetovo ponašanje ili je njegova uloga
danas neznatna u odnosu na prošla vremena? Da li roditelj može utjecati
na djetetovo ponašanje s obzirom na današnje društvo, medije i
internet? Zašto neka djeca slušaju, a neka ne slušaju svoje roditelje?
Moj je odgovor da je roditelj odgovoran za djetetovo ponašanje i da kroz
svoj odgoj djeteta u potpunosti može utjecati na djetetovo ponašanje i
može ga kroz svoju disciplinu formirati u osobu sa karakterom, stavom,
koja se neće obazirati na mišljenje okoline i neće pasti pod utjecaj
društva. Koliko god se smatralo da roditelj nemože utjecati na dijete s
obzirom na društvo, internet i medije, ali to nije točno. Jer se djetetu
moraju postaviti granice od malih nogu, mora se disciplinirati od malih
nogu i da dijete zna da roditelja mora poštovati, i ono što roditelj
kaže. Iako neki roditelji znaju reći da dijete ima težak karakter i
narav, ali ni to nije istina. Dijete je tako naučeno i odgojeno. Djeca
se jedino mogu roditi sa karakteristikom živahnosti, ali i ne sa time da
neće nekoga poštovati, da neće imati odgovornost, samostalnost I čvrst
karakter. To su vrijednosti koje roditelj svojim odgojem, a posebno
svojim primjerom usađuje djetetu. Dijete se rodi bez ikakvih saznanja
tko je i što je, bez izgrađenog karaktera, a roditelji su ti koji im
tijekom njihovog životnog putovanja usađuju vrijednosti, uče ih što je
dobro, a što je loše, postavljaju im granice, daju im jasnu sliku o
životu, uče ih odgovornosti, i oni svojim odgojem i usmjeravanjem djece
stvaraju i oblikuju njihov karakter. Roditelji moraju svoju djecu od
malih nogu učiti odgovornosti, samostalnosti, a posebno preuzimanju
odgovornosti za svoje ponašanje. Nije dovoljno dok je dijete malo, kada
nešto napravi, staviti ga u "kaznu" i pri tome mu ne objasniti zbog
čega, a posebno se djetetu treba prilikom njegovog nepoželjnog
ponašanja, ostaviti da izabere između dvije mogućnosti i ako izabere onu
koja je njemu nepoželjna, objasniti da je sameo odlučilo tako i da je
ono odgovorno za to što ste ga vi "kaznili". Kada bude suza, vikanja i
plakanja, budite dosljedni, nemojte popuštati jer će tada naučiti da vas
mogu uvijek "vrtiti oko malog prsta", da nema potrebe da vas slušaj jer
će te i tako pogaziti svoju riječ i nećete provesti kaznu do kraja. Ne
možete djetetu ponavljati ako to ne napraviš ići ćeš u sobu, u kut, ili
kako već disciplinirate svoju djecu, i kada vas ne posluša, reći opet,
čuješ li me što ti govorim, ići ćeš u sobu, u kut. Neka dijete zna da
ste dosljedni u onome što kažete i ako, nakon što mu ostavite izbor, i
on opet napravi nešto što ne smije, objasnite mu da je to bio njegov
izbor, i odmah ga pošaljite u sobu. Neka zna da ste dosljedni u svojoj
odluci, i tako će se naučiti poštovanju i odgovornosti za svoje
postupke. Kada dijete budete od malih nogu tako učili i odgajali dijete,
kroz mogućnost izbora, razgovora, ono će i kada odraste naučiti da za
svoje loše ponašanje mora odgovarati, vi mu morate svojim primjerom
pokazati što je dobro, a što je loše. Ne može dijete izrasti u osobu
koja će se odnositi s poštovanjem i razumijevanjem prema drugima ako u
svojoj obitelji toga nije imao, ako je u obitelji slušao uvrede, grube
riječi. Budite mu vi primjer kakvo treba biti, ali i da ima mogućnost
izbora, a da o njemu ovisi kakav će ishod imati neka situacija.
četvrtak, 15. prosinca 2016.
Bitna je kvaliteta, a ne kvantiteta
Dali ste se ikada igrali sa svojom djecom zato jer ste smatrali da to morate, jer ste vi njegov roditelj i morate se igrati sa svojim djetetom. Vjerovatno jeste jer to radi većina roditelja. Koliko puta ste to učinili, a da jednostavno za to niste imali volje ni želje, bilo jer vas je čekalo puno drugih obaveza, ili jednostavno niste imali volje, a dijete vas je na to "natjeralo". U takvoj igri vi niste usmjereni na dijete i na igru sa njim nego na druge obaveze. Dijete vidi i osjeća da vi niste usmjereni na njega i na igru nego na druge stvari. Djetetu bi puno više značilo da odvojite za njega pola sata u danu i posvetite se isključivo njemu i igri ili nekoj drugoj aktivnosti, ali da ste tada uistinu usmjereni na njega i na taj trenutak, nego da ta igra traje po par sati, a da vam misli lutaju negdje drugdje, da gledate u mobitel, televiziju i da niste djetetu predani u potpunosti. Objasnite djetetu da imate obaviti neke stvari, da se zabavi samo i kada to obavite da će te mu se pridružiti u igri. Nitko od nas ne voli raditi nešto, odnosno započinjati nešto drugo, ako prvo nismo riješili. Tako je i sa ovim. Ako morate napraviti nešto po kući, napravite to i onda sjednite i posvetite se djetetu. Nije lako igrati se sa djetetom a razmišljati koliko posla imate po kući. Dijete će osjetiti vašu nervozu. Možda će ovo mnogi osuđivati, ali vjerujte da je puno važnija kvaliteta nego kvantiteta. Dijete želi roditelja koje će mu se u potpunosti posvetiti, a ne samo površno. Biti će te sretniji vi, a i vaše dijete. Prednost je toga što će te tako omogućiti djetetu da se samo igra i zabavi, što je jako bitno za njegov rast i razvoj, ali i za razvoj njegove kreativnosti i da nauči da ga ne možete uvijek vi zabavljati. Dopustite im da se sami zabave,da sami smisle način kako će ubiti svoju dosadu, jer je ona od velikog značaja za razvoj njihove osobnosti, kreativnosti, a uvelike i samostalnosti.
Nemojte živjeti i proživljavati svoj život kroz djecu
Vi ste imali i imate priliku živjeti i izgrađivati svoj život onako kako vi želite i kako smatrate da je najbolje za vas. Pustite neka vaša djeca žive svoj život, onako kako oni to najbolje znaju, iako vama to neće uvijek biti po volji. Roditelji često, misleći da rade za svoju djecu najbolje, kažu, ja znam što je najbolje za tebe. Ma odakle nama pravo da to govorimo? Kako mi možemo znati što je najbolje za njih, zar oni ne bi smjeli imati svoje mišljenje, zar ne bi smjeli imati pravo na pogreške, jer ih eto mi želimo usmjeriti, pokazati koji je pravi put za njih. Pa ono što mi smatramo da je dobro, nije možda dobro za njih. Roditelji žele neke svoje neostvarene želje ostvarivati kroz svoju djecu, žele da djeca žive život onakav kakav oni nisu živjeli, jer se nisu ostvarili. Roditelji djecu usmjeravaju na različite aktivnosti, sile ih da u školi moraju biti najbolji u svemu, što često dovodi kod djece do nezadovoljstva i frustracije, posebno kada shvati da ne može ispuniti očekivanja roditelja. Dijete postaje nezadovoljno i bez ikakve motivacije. Često se također može čuti da roditelj kaže djetetu: "ako sam ja pogriješio, nemoj i ti." Zar ne shvaćate da vi svoj život želite ispraviti kroz život djeteta, da svoje snove želite ispuniti kroz njih. Ne dopuštate da ono ima svoj život, da samo donosi odluke, da samostalno gradi svoj život, svoja stajališta i uvjerenja. Ono počinje živjeti vaš život, počinje dijeliti vaša uvjerenja, i svoje mišljenje uopće nema. Kako su vas roditelji učili i odgajali? Isto na način na koji su smatrali da je za vas najbolji. Ali vaši roditelji nisu znali drugačije, jer su bili tako naučeni od svojih roditelja. Nisu imali mogućnosti informirati se i učiti i naučiti da postoji drugačiji način, usadili su vam u glavu da je normalno da vi budete ti koji odlučuju o životu svog djeteta, ali se njima nema što zamjeriti, jer oni nisu imali internet, nisu imali knjige kakve se danas imaju pa da nauče da postoji i drugačiji način odgoja. Roditelj misli da može upravljati životom djeteta jer ga je donio na ovaj svijet, da dijete njemu duguje nešto kao uslugu, pa za uzvrat traže da ih dijete sluša i pokorava mu se u svemu, i na jedan način uvjetuju djecu. Mi smo našu djecu donijeli na svijet da budu posebni, da budu svoji, a ne naši, da imaju u svom životu svoju ulogu, a ne našu. Koliko god smatrali da tako štitimo djecu, da radimo ono što je najbolje za njih, zapravo ih gušimo i ne dopuštamo im da se razviju u jedinstvena bića.
srijeda, 14. prosinca 2016.
Ta predivna djeca
Na pisanje ovog posta me potaknuo jedan događaj od jučer. Kada moje
dijete ide u vrtić, svako jutro sa svojim ručicama uzme žalo (kamenčiće)
u ruke i čeka da dođe do jedne rupe i baci ih. I tako svaki dan na putu
do od kuće do vrtića i od vrtića do kuće. Jučer kada smo išli kući,
ponovio je istu stvar kao i svaki dan, i u tom trenutku je naišla jedna
gospođa i kada je vidjela što moje dijete radi, rekla mi: "Gospođo, jeli
to vaše dijete? Zar ne vidite što radi? Uprljati će vam rukavice i
robu!" Kada sam to čula ostala sam zgrožena zbog toga kako mi uopće
može takvim tonom nešto reći, a drugo, kako ne shvaća da je to samo
dijete koje voli bacati kamenčiće, a rukavice i roba se mogu oprati. Ja
sam joj jedino odgovorila: To je samo roba koja se može oprati, a sreću
djeteta ništa ne može zamijeniti." Pa na što su došli ljudi danas. Kada
ne dopuštaju da se dijete igra. Pa koga je briga za prljave rukavice i
robu, ako se moje dijete smije, ako mu sreću predstavlja igranje u
pijesku. Voda opere sve osim onoga što jezik izgovori. Moje dijete se
voli igrati uz lokvicama vode, voli u patikama gaziti po njima i lupkati
i ono je zbog toga sretno, voli kada pada kiša dignuti glavu i da mu
kapljice padaju po licu. I da, ja sam majka koja to svome djetetu
dopušta i koja sa svojim djetetom gazi po lokvama, pleše sa njim na
kiši, i zajedno sa njim kada pada kiša digne glavu i dopuštamo da nam
kiša pada po licu. Kada bi mi svi bar malo u sebi zadržali onog dječjeg,
život bi bio puno ljepši. Jer djeca trebaju biti naši učitelji. I
koliko god nailazila na osude drugih ljudi, sreća mog djeteta mi je
najbitnija. Odjeća će se oprati, kosa će se osušiti, ruke će se oprati,
ali trenutci kao što su sadašnji će proći, a ja ću znati da sam
dopustila svom djetetu da uživa u svakom trenutku svog djetinjstva, i
njegovo djetinjstvo proživjela zajedno sa njim. Jer sam i ja zbog njega
opet u duši postala dijete. Dijete moje, hvala ti na tome.
utorak, 13. prosinca 2016.
Pustite dijete da pogriješi
Roditelji često, misleći da rade dobro za svoju djecu, odrađuju neke stvari umjesto njih, ili zato što jednostavno nemaju vremena čekati da nešto napravi dijete, pa naprave umjesto njih. Počevši od pranja zubi, oblačenja, hranjenja, pa kasnije učenja, izlazaka, izbora društva. Nekada mi se čini da se roditelji boje pogrešaka svoje djece i zato, smatrajući da rade dobro, da tako zaštićuju svoju djecu, zapravo rade vrlo loše, jer ne dopuštaju da se djeca osamostaljuju, da sami uvide da su pogriješili. Nije bezveze ona izreka da se na greškama uči, a ako mi možemo griješiti i iz toga izvlačiti neku pouku, zašto ne bi moglo i dijete. Naravno, to ne znači da će te djetetu dopustiti da radi stvari koje nisu primjerene njihovoj dobi, ali ono što mogu oni napraviti sami, pustite ih neka naprave, pa makar i pogriješili. Djeca često u dobi od 3,4 i 5 godina imaju potrebu istraživati, otkrivati nešto novo i često kopiraju ono što rade roditelji, pa tako želi pomoći majci skuhati ručak, izvaditi sude iz mašine, staviti robu na sušilo. I roditelj, kako bi ubrzao stvar često kaže djetetu da ništa ne dira i da ne može pomoći i tako automatski čini loše, a ne shvaćaju koliko dijete, da mu dopustite da vam pomogne, stječe radne navike i priprema se za budući život. Koliko god vam se čini da bi dijete napravilo više štete nego koristi, pustite ga, neka otkriva neke nove stvari, neka stječe radne navike i neka se osjeća korisno. U početku će to biti pospremanje svojih igračaka, pa pospremanje svoje robe, kasnije i interes da sudjeluje u drugim kućanskim poslovima. Jer što se dogodi kada roditelj sve radi za dijete? Time mu poručuje da je ono nesposobno napraviti nešto samo i ponavljajući to, dijete se razvija u osobu bez samopouzdanja, osobu koja se ne zna zauzeti za sebe, a kada mu dopustite da napravi nešto, da vam pomogne u nečemu, osjećati će se vrijedno i prihvaćeno, ali i voljeno jer zna da imate povjerenja u njega. Kako bude raslo, postati će i samostalno, neće u svemu tražiti vašu pomoć na koju bi ste ga navikli da sve radite umjesto njega, a samim time će i vama biti lakše u budućnosti kada ne budete morali pospremati krevet za njim , skupljati njegove igračke, njegovu robu.Vaše dijete će vam u budućnosti pomagati svojevoljno, bez da tražite i molite da vam nešto pomogne, a sve zato jer je od malih nogu steklo radne navike. Kada mu nešto ne bude išlo kako je ono zamislilo, biti će ispada bijesa i ljutnje, ali neka bude uporno, nemojte samo zbog tih njegovih ispada reći, pusti, ja ću, nego ga pustite da se potrudi, da shvati da se upornošću može stvar riješiti i da nećete vi uvijek biti tu da rješavate njegove probleme. Tako će se u budućnosti znati zauzeti za sebe, izboriti, izgraditi strpljenje i upornost.
ponedjeljak, 12. prosinca 2016.
Dajte im izbora
Bilo koje ljudsko biće voli imati mogućnost birati između dvije stvari. Izabrati onu koja se njemu više sviđa u tom trenutku. Djeca kao ni odrasli vole imati mogućnost izbora, ne vole živjeti po pravilima. Pa u biti, tko to voli? Mnogi roditelji kažu, mene moje dijtet mora slušati, mora biti onako kako ja kažem. I što time postižete? Dovodite do toga da vaše dijete u budućnosti neće znati samo odlučiti između nekih stvari kada bude imao pravo izbora, naći će se u nekoj sasvim novoj situaciji, bez samopouzdanja, bez spoznaje o tome što je dobro, a što loše. Sada zastanite i razmislite, kako se vi osjećate kada vam netko kaže, ti to moraš, ili to mora biti tako i nikako drugačije. Kakvi osjećaji se u vama javljaju? Ljutnja, bijes, inat? To je sasvim normalno. I normalno je da se isti takvi osjećaji javljaju u djece, koliko god vi smatrali da su oni mali i da nemaju "pravo" izbora, da moraju vas slušati, da mora biti onako kako vi kažete i nikako drugačije. A takvim pristupom će te samo naići na otpor i negodovanje. To dijete će protestirati jer je ograničeno. Izrasti će u osobu koja neće znati sama donostit odluke, smatrati će da uoće i nema pravo izbora. A zar to želimo za svoje dijete?
Jedna majka je imala, kako ona kaže, veliki problem sa svojim djetetom. To je bio problem hranjenja i odlazak na spavanje. Njeno dijete je odbijalo svaku pomisao da mora ići jesti i prekinuti svoju igru, a odlazak na spavanje, bilo popodnevno ili večernje, bi izrastao u svakodnevnu borbu prožetu vikanjem, gubljenjem živaca i natezanjem sa djetetom koje se željelo samo obući, što bi trajalo i po 30-45 minuta, a ona za to nije imala vremena. Tada sam joj savjetovala da promjeni taktiku, da ostavi svom djetetu izbor. Rekla bih mu: ako ne pojedeš, nema igranja sa tim i tim (ovisno što dijetet voli), ako ne obućeš pidžamu odmah, obući ću ti je ja i poslije, kada se probudiš, nećeš se moći igrati. Naravno da je u početku to rezultiralo vikanjem, suzama, protestiranjem, ali je ona svoj stav zadržala i kada je dijete shvatilo da majka misli ozbiljno, onda se i ono počelo mijenjati. Danas ta majka svjedoči tome da je to dijete koje, kada nešto ne želi napraviti što mu je ona rekla, shvaća da će biti odgovorno za svoje ponašanje, da uistinu neće dobiti nešto što želi, ako prije toga ne napravi što mu je ona rekla. Znači, ono ima pravo izbora i samo izabere put kojim će ići.
Roditelj često popusti svom djetetu kada ono počne plakati, vrištati, i to samo kako bih dijete smirilo, a ne shvaća koliku grešku radi, jer tako dijete nauči iskorištavati svoje roditelje, nauči da će suzama i vikanjem dobiti što želi, pa takvo ponašanje ponavlja iz dana u dan, a roditelji, kako bi smirili svoje dijete, sve više i više popuštaju, i to ide u nedogled. I danas -sutra, kada odrastu, ne znaju se nositi sa porazom, ne znaju se nositi sa time da ne može biti sve kako oni žele i kako su oni zamislili, i ta djeca postaju "razmažena". Jer roditelj ide linijom manjeg otpora. Najlakše je kupiti dijete nekom igračkom, reći, evo ti ovo, samo se smiri, jer na takav način olakšavamo sebi, da ne moramo slušati njihova vikanja, i onda se mnogi čude kako dijete upravlja njime, kako to dijete kada odraste nezna za odgovornosti, ne zna slušati, ne zna davati i pomagati drugima, nego se sve mora vrtjeti oko njih, i ako nije onako kako oni žele, ne može biti drugačije.
Zato, dragi moji roditelji, promjenite svoju taktiku. Nikada nije kasno za promjenu i krenite već od danas. Postavite granice, naučite reći NE., koliko god u početku nailazili na njihov otpor, ali će vam u budućnosti biti zahvalni. Dajte im izbor, kažite im, ako ne napraviš što sam ti rekla/rekao, nećeš dobiti to i to, i sam ćeš biti za to odgovoran. Neka budu svjesni da su oni odgovorni za situaciju u kojoj se nalaze, jer su imali pravo izbora. Na takav način se uče odgovornosti od malih nogu.
Jedna majka je imala, kako ona kaže, veliki problem sa svojim djetetom. To je bio problem hranjenja i odlazak na spavanje. Njeno dijete je odbijalo svaku pomisao da mora ići jesti i prekinuti svoju igru, a odlazak na spavanje, bilo popodnevno ili večernje, bi izrastao u svakodnevnu borbu prožetu vikanjem, gubljenjem živaca i natezanjem sa djetetom koje se željelo samo obući, što bi trajalo i po 30-45 minuta, a ona za to nije imala vremena. Tada sam joj savjetovala da promjeni taktiku, da ostavi svom djetetu izbor. Rekla bih mu: ako ne pojedeš, nema igranja sa tim i tim (ovisno što dijetet voli), ako ne obućeš pidžamu odmah, obući ću ti je ja i poslije, kada se probudiš, nećeš se moći igrati. Naravno da je u početku to rezultiralo vikanjem, suzama, protestiranjem, ali je ona svoj stav zadržala i kada je dijete shvatilo da majka misli ozbiljno, onda se i ono počelo mijenjati. Danas ta majka svjedoči tome da je to dijete koje, kada nešto ne želi napraviti što mu je ona rekla, shvaća da će biti odgovorno za svoje ponašanje, da uistinu neće dobiti nešto što želi, ako prije toga ne napravi što mu je ona rekla. Znači, ono ima pravo izbora i samo izabere put kojim će ići.
Roditelj često popusti svom djetetu kada ono počne plakati, vrištati, i to samo kako bih dijete smirilo, a ne shvaća koliku grešku radi, jer tako dijete nauči iskorištavati svoje roditelje, nauči da će suzama i vikanjem dobiti što želi, pa takvo ponašanje ponavlja iz dana u dan, a roditelji, kako bi smirili svoje dijete, sve više i više popuštaju, i to ide u nedogled. I danas -sutra, kada odrastu, ne znaju se nositi sa porazom, ne znaju se nositi sa time da ne može biti sve kako oni žele i kako su oni zamislili, i ta djeca postaju "razmažena". Jer roditelj ide linijom manjeg otpora. Najlakše je kupiti dijete nekom igračkom, reći, evo ti ovo, samo se smiri, jer na takav način olakšavamo sebi, da ne moramo slušati njihova vikanja, i onda se mnogi čude kako dijete upravlja njime, kako to dijete kada odraste nezna za odgovornosti, ne zna slušati, ne zna davati i pomagati drugima, nego se sve mora vrtjeti oko njih, i ako nije onako kako oni žele, ne može biti drugačije.
Zato, dragi moji roditelji, promjenite svoju taktiku. Nikada nije kasno za promjenu i krenite već od danas. Postavite granice, naučite reći NE., koliko god u početku nailazili na njihov otpor, ali će vam u budućnosti biti zahvalni. Dajte im izbor, kažite im, ako ne napraviš što sam ti rekla/rekao, nećeš dobiti to i to, i sam ćeš biti za to odgovoran. Neka budu svjesni da su oni odgovorni za situaciju u kojoj se nalaze, jer su imali pravo izbora. Na takav način se uče odgovornosti od malih nogu.
Vikanje i metoda šaptanja
Emocije
Da bi mogli govoriti o emocijama djeteta, moramo prije svega razjasniti da su emocije doživljaji koji su izazvani nekim vanjskim ili unutarnjim situacijama. Djeca kroz faze odrastanja na različite načine iskazuju svoje emocije. Ne može se očekivati da će dijete koje ne zna govoriti pokazati svoje emocije isto kao dijete od 4-5 godina, a ni djeca od 5 godina kao mi odrasli. Bebe sa otprilike 4 tjedna života prvi put pokazuju svoje prve osjećaje i to uglavnom kroz smijeh upućen prije svega roditeljima, a potom i drugim osobama. Kako dijete raste i suočava se sa svakodnevnim životnim situacijama, te posebno kroz igru, kako samostalnu, tako i sa drugom djecom, tako se u njemu počinju razvijati druge emocije, kako radost i sreća, tako i ljutnja i srdžba. Kod djece se emocije brzo izmjenjuju pa tako iz trenutka sreće i razigranosti dolazi do faze vikanja, ljutnje, suza, posebno kada dijete ne može ostvariti ono što je naumilo ili kada mu drugo dijete ne želi dati igračku koju ono želi. Roditelji često u toj situaciji pogrešno reagiraju jer smatraju da se dijete ne smije tako ponašati. Pustite dijete da izrazi svoje osjećaje, da izbaci ljutnju i frustraciju jer se na takav način uče suočavati sa problemima i da nije uvijek onako kako oni žele. Roditelj često počne vikati na dijete i stavi ga u kaznu kada počne bacati igračke, kada legne na pod i počne lupati nogama, kada vas počne tući. Ali vjerujte da je to sasvim pogrešno jer vas dijete u trenutku svoje ljutnje i frustracije, vikanja i plakanja uopće ne može čuti i uopće vas u tom trenutku neće doživjeti jer je usmjereno na svoje emocije, odnosno sa suočavanjem sa svojim osjećajima. Zar smatrate da je dobro ograničavati djetetove emocije, kakve god one bile. Ako pustimo dijete da iskazuje svoju sreću, zašto onda ne pustite dijete da iskazuje svoju ljutnju, tugu, nervozu. I to su emocije sa kojim se dijete mora suočiti, da bi danas, sutra kada naraste moglo spoznati kako se boriti sa tim emocijama. Kako bi se vi osjećali kada bi se osjećali tužno ili ljuto, a netko bi vas kaznio zbog takvih emocija i ljutio se na vas. Pa i u vama bi se javila još veća ljutnja ili tuga upravo zato jer ste naišli na nerazumijevanje. Pa kako je tek onda djeci, tim malim bićima koji tek uče što su emocije. Posebnu grešku čine roditelji muške djece kada ima kažu da muškarci ne plaću. Pa zar muškarci nisu ljudska bića, po čemu se oni razlikuju od žena? Zar oni nemaju emocije? Zar smatrate da je normalno da jedno ljudsko biće potiskuje svoje emocije i da ih ne smije iskazati, bilo da se radi o ženskoj ili muškoj osobi. Svi mi imamo srce i dušu, svi mi bivamo povrijeđeni na bilo kakav način, kad - tad u životu. Pustite svoje sinove da plaču, da pokažu svoju tugu, zagrlite ih i utješite. Recite im, plači, biti će ti lakše. Učite ih od malih nogu da iskazuju svoje osjećaje, jer će se lakše suočavati sa problemima i osjećajima kada narastu. Nemojte usvajati odgojne stavove vaših roditelja, baka i djedova, stavovi iz prošlosti kada se smatralo da muškarci ne smiju plakati, da muškarac mora biti čvrsta ruka obitelji. Zar je jedan muškarac koji pokazuje svoje emocije, manje muško od onoga koji emocije zadržava za sebe. Sljedeći put kada vaše dijete, bilo da imate sina ili kćer, počne vikati, ljutiti se, bacati stvari, spustite se kraj njega, zagrlite ga i recite mu da je sve u redu, da ste vi tu da mu pomognete. Neka vidi da ima u vama potporu, da ga ne osuđujete zbog toga, a nikako ga nemojte stavljati u kaznu i vikati na njega jer ga time učite da je pokazivanje emocija nešto sasvim loše. Možda će vas dijete početi tući, možda će početi još više plakati i vikati, ali s vremenom će te vidjeti kako će se dijete brže smirivati, kako će se s vremenom lakše nositi sa "negativnim" emocijama, i kako će tražiti utjehu u vama jer se neće osjećati odbačeno. Zar nema veće sreće nama roditeljima da svom djetetu budemo sigurna luka, utočište, oslonac kada ga zadese neki problemi, da uvijek zna da može doći i tražiti našu pomoć, posebno kada dijete naraste i bude suočeno sa većim problemima bilo u školi ili u društvu. Neće imati potrebu lagati vam, tražiti rješenje svojih problema na neke druge načine jer će znati da uvijek u vama ima potporu, da će te mu vi pomoći, a ne ih osuđivati. Pustite ih neka žive i proživljavaju svoje osjećaje dok su tako malo jer će im to puno pomoći da izrastu u emocionalno stabilne, čvrste osobe, koje neće bježati od životnih problema, i koje neće uvijek ići linijom manjeg otpora.
Djeca su naša ogledala
Frustrirano, nezadovoljno i ljuto dijete je odraz nas, a ne kako mnogi znaju reći, genetike. Naša djeca uče od nas i iz našeg ponašanja, premda mi i nismo toga uvijek svjesni. Zašto se kaže da su djeca kao spužve i da sve nauče iz kuće? Jer je to uistinu tako. Mnogi će reći da njihovo dijete viče, da je neposlušno, da uvijek ide u kontru na ono što ima kažemo i zatražimo od njih, ali jeste li se pitali zašto? Pogledajte malo kako vi pristupate svom djetetu kada vas ono nešto pita, kada nešto traži od vas, počev od obične igre, pa do većih stvari. Kako reagirate kada vas dijete pita jedno te isto pitanje 10 puta, kada dijete ponovi 100 puta zašto ovo, zašto ono. Mnogi roditelji ili šute smatrajući da djetetu nema smisla objašnjavati neke stvari ili kažu zato ili odgovore jednom, pa dijete pita opet, a zašto, a onda roditelj izgubi volju i živce odgovarati djetetu. Kako bi se vi osjećali da vama netko na vaš upit za nešto odgovori zato ili da neki šturi odgovor koji vam nije dovoljan? Naravno da bi se osjećali nezadovoljno, u jednu ruku isfrustrirano i ponekad odbačeno, jer nije lijepo kada vas netko ignorira. Zamislite kako je tek tom malom djetetu koje dobiva takve odgovore od svojih roditelja. Posebno kada osjeti u glasu roditelja da su odgovorili drsko, da im je uopće gnjavaža odgovarati na djetetova pitanja, jer dijete kao ne razumije. I kako će se to dijete osjećati i kako će se danas sutra odnositi prema vama kada naraste. Kada ga vi nešto pitate a ono vam ne odgovori ili odgovori drsko i bezobrazno. Nemojte se onda čuditi takvom njegovom ponašanju. To je naučilo dragi moji roditelji od vas. Sljedeći put kada vam dijete postavi pitanje, nemojte reći zato, jer taj odgovor ne bi zadovoljio ni vas, a kamoli ne dijete koje tek ući i istražuje svijet. Dajte mu objašnjenje kao odraslom čovjeku, koliko vam se god činilo da dijete to neće razumjeti, ali ono na takav način uči i razvija se. Razvija svoju emocionalnu inteligenciju, razvija osjećaj za druge ljude, da se drugi ne osjećaju danas, sutra odbačeno od njega kada ono ne bude imalo strpljenja za druge. Svi se mi danas nalazimo u nekoj žurbi, živimo užurbani život i često roditelji kažu da ne stignu posvetiti dovoljno vremena djetetu jer rade, pa dođu kući i čeka ih puno posla doma, a kamoli još da imaju živaca i strpljenja posvetiti se djetetu i davanju odgovora na njegovo tisuću zašto. Zar mislite da vaše dijete nikada neće odrasti, da mu neće ostati u sjećanju koliko ste se vremena posvećivali njemu, a da će se sjećati opranih suđa, očišćene kuće i ispeglane robe. To ni jednom djetetu nije bitno. Ono želi svoje roditelje sada, u ovom trenutku, da provedu vrijeme sa njim u igri, crtanju, bojanju, pjevanju i svemu što to dijete čini sretnim. Zar uistinu ne mogu ti sudi, ta neoprana i ne ispeglana roba pričekati. Djetetu nije problem reći, pričekaj, mama, tata, ima posla, a problem je da čeka kuća i posao u kući. I ja sam jednom bila takva dok nisam počela raditi na sebi. Kako je napisano u knjizi Safari duha: Mudar roditelj prvo radi na sebi. Počnite raditi na sebi dok vam nije kasno. Ostavite sve poslove koji vas zaokupljuju i posvetite se svom djetetu, u potpunosti. Dok se igrate sa njim, dok mu čitate, ugasite TV, ostavite mobitel sa strane, i svu svoju pažnju usmjerite na dijete, ne mora to biti par sati, jer je djetetu dovoljno tako malo, malo ali kvalitetno. Niste ni svjesni koliko će vam vaše dijete biti zahvalno i sretno. Ako vas dijete zove da se igrate sa njim, ostavite sve što radite i otiđite, nemojte da vas mora zvati 100 puta i moliti, jer će ga to dovesti do nezadovoljstva i u njemu će rasti frustracija. Ako to radite iz dana u dan, i u takvom okruženju dijete odrasta, u njemu će se javiti s vremenom osjećaj nezadovoljstva i odbačenosti. Pitati će se, ako me moji roditelji ignoriraju i nemaju vremena za mene, kako li će tek drugi. Prvo pođite od sebe, kako i se vi osjećali da se prema vama tako netko ponaša. Često se događa da smo mi takvo ponašanje naučili od svojih roditelja. Ja prva od svojih. I moji roditelji su uvijek radili, a kada bi došli kući imali su drugog posla i uvijek mi se činilo, važnijeg, od igre sa mnom i razgovora. Nikada me nisu pitali kako si, dali se želiš igrati i u meni se često javio osjećaj tuge. Sjećam se osjećaja potištenosti i da sam jednom pitala svoje roditelje da zašto nemaju vremena za igru sa mnom, a odgovor je bio: Zato jer imamo posla, a ja sam na to odgovorila; "ja želim biti vaš posao." Kada sam dobila svoje dijete, na žalost sam i ja počela ići tim stopama, postala sam tipičan roditelj koji dođe kući sa posla i imam toliko posla po kući za obaviti i pustim da se dijete igra samo, često bi počelo vikati, skakati, penjati se po namještaju, te bih ja počela vikati, a što bih ja više vikala ono bi bilo još gore, a ja svakim danom sve više nervozna i frustrirana i pitala sam se, kakvo je to moje dijete, kako je neposlušno. Kada je moje dijete razbilo čašu jer se išlo samo napiti vode, jer ga je njegova mama možda u tom trenutku i ignorirala i kada sam se izderala na njega, a ono me tužnim očima pogledalo i počelo plakati, shvatila da sam da se mora nešto tu promjeniti. Naučila sam čitajući brojne knjige da je moje dijete bilo takvo isključivo radi mene, iako u početku nije to bilo lako prihvatiti, ali je to istina. Naša djeca su naša ogledala. Oni usvajaju naše ponašanje, oni uče iz našeg primjera. Ako mi njih ignoriramo, oni će učeći iz našeg primjera smatrati da je to normalno i ignorirati će danas, sutra duge, ako mi budemo vikali na njih i tukli ih, oni će smatrati da je to normalno i vikom u tučom će rješavati situacije koje im nisu po volji. Zato budite primjer svojoj djeci. Odvojite vrijeme za igru, za čitanje, za šetnju. Posvetite ima dovoljno vremena da se ne osjećaju odbačeno, da znaju da u vama imaju i prijatelja, a ne samo roditelja, a vjerujte da će te se i vi opustiti i zaboraviti na svakodnevne probleme. Jer što ima ljepše od osmjeha i sreće naše djece. I nemojte im odgovarati na njihova pitanja zato jer to nije nikakav odgovor, sa takvim odgovorom se ne zadovoljimo ni mi pa nemojte očekivati da će i dijete koje tek uči o životu. To će vam se vratiti od vaše djece kad narastu pa će te se pitati zbog čega je postalo tako buntovno, živčano, da ga se ništa ne smije pitati i kriviti će te pubertet i društvo i karakter, a vjerujte da to nema veze sa tim. Jer zašto onda ima djece koja, kada dođu u tu neke "krizne pubertetske godine" budu dobra, poslušna, smirena. Zato jer su se odmalena naučili takvom ponašanju, a učili su od svojih roditelja.
Drugačiji pristup odgoju
Stariji su nas učili da je batina izašla iz raja, kao odgojnu metodu su primjenjivali batine smatrajući da će ih dijete tako poštovani i da će ih slušati, ali će kod djeteta izazvati samo strah. Ja svoje dijete nisam tukla ali sam ga vikala, i sada shvaćam da je moja vika bila izraz moje nemoći, jer me moje dijete slušalo samo kad bih vikala. Promatrajući druge roditelje, počev od rodbine i prijatelja koji imaju djecu do roditelja u parkovima i igraonicama, shvatila sam koliko zapravo svi mi vičemo na svoju djecu, a da nas naša djeca uopće ne slušaju što govorimo, već se samo obaziru na naš ton kojim govorimo i tako im usađujemo strah. Što je gore od djeteta koje se boji svog roditelja. Moje dijete se boji mog supruga i mislim da bi mi, nakon svega što sam ja prošla sama sa sobom i sa svojim djetetom, strah mog djeteta naspram mene, bio moj najveći neuspjeh. Stanite i pogledajte reakciju svog djeteta kada vičete na njega, pogledajte ga u oči i što tada vidite? Zar mislite da vas je dijete nešto poslušalo zato jer ste zavikali pa eto mora poslušati ili iz straha? Ja sam shvatila, a želim da i vi shvatite da vas dijete posluša zato jer vas se boji, a to je trenutno tako, to nije rješenje problema, i vjerujte da, drugi put vas vaše dijete opet neće poslušati, i opet će te mu morati reći više puta jedno te isto, i tako će te se vrtiti u krug. Moje dijete je bilo isto takvo dijete, i tisuću puta sam rekla da je neposlušan, i vikala i gubila živce, ali sam tada odlučila promjeniti pristup i način odgoja, a o tome će biti riječ u nastavku...
Moja promjena
Pitajući sebe, dali je moje dijete rođeno takvo, ili kako bi neki znali reći, to su geni, ili je moje ponašanje dovelo do nezadovoljstva mog djeteta, ili kako je moj suprug znao reći, da ja uistinu ne znam odgajati dijete, odlučila sam pokušati promjeniti svoj pristup. Sjela sam u tišini i počela razmišljati i pitati sebe što mogu učiniti da moje dijete bude sretno, da ja budem sretna zajedno sa njim. I shvatila sam da uistinu vrijedi misao koju sam čula: Sretan roditelj, sretno dijete. Iako su me riječi supruga jako zaboljele, rekla sam sebi, ne dopusti da te te riječi bole, jer ne može ti nitko govoriti da ne znaš odgajati dijete, ne može ti netko tko dođe kući poslije posla, digne noge i na poziv djeteta da se ide igrati, reći tata je umoran, tata gleda tv, tata ima posla, a igra igricu na mobitelu, govoriti o odgoju djeteta, djeteta koje traži pažnju, kojem se moraš u potpunosti posvetiti, koje, kada dođe iz vrtića traži da sjediš sa njim i igraš se, koje ako mu ne ide nešto od ruke počne plakati, bacati igračke, vikati, i to dijete moraš smiriti, dijete koje se penje po krevetu, kauču, skače, baca se, dijete koje je pravi mali istraživač, sve želi vidjeti, probati, a ti nakon posla, moraš se djetetu posvetiti, a čeka te i posao kod kuće, koji čeka i svaku drugu ženu. Ali sam rekla sebi, mi žene smo lavice i za sreću djeteta smo spremne sve učiniti. Tada sam kupila knjigu Safari duha- knjiga o mudrosti odgoja i doslovno je u jednom dahu pročitala, knjiga koja mi je otvorila oči u mnogočemu, i shvatila sam da je pogrešan moj pristup djetetu. Shvatila sam da je moje dijete ipak samo dijete, da moram ja promijeniti nešto u svojoj glavi. Moje dijete je takvo, ono je izabralo mene za majku, i ja moram učiniti što je najbolje i za mene i za njega kako bih mu pomogla da se nosi sa svojim frustracijama koje su nekada uistinu bile za mene neizdržive.
Tada sam počela mijenjati sebe, svoj pristup prema njemu. Nakon odlučne promjene, kada je moje dijete počelo vikati i tuči me, ja sam ga zagrlila, i ako me u početku odgurivalo i vikalo da ga pustim, ja sam bila ustrajna, i nakon toga su njegova ljutnja i bijes prešli u plač i suze za koje sam mislila da se nikada neće zaustaviti. Pitala sam se odakle toliko bijes u četverogodišnjaka, što je dovelo do toliko nakupljene frustracije. Nakon brojnih pročitanih knjiga o odgoju djeteta, a posebno metode koja je kod mene imala veliku značaj, da djetetu šapćem, čak i kada želim vikat na njega, i da ga zagrlim kada ima izljev bijesa, shvatila sam da uistinu nema neke mudrosti oko odgoja djeteta.
Tada sam počela mijenjati sebe, svoj pristup prema njemu. Nakon odlučne promjene, kada je moje dijete počelo vikati i tuči me, ja sam ga zagrlila, i ako me u početku odgurivalo i vikalo da ga pustim, ja sam bila ustrajna, i nakon toga su njegova ljutnja i bijes prešli u plač i suze za koje sam mislila da se nikada neće zaustaviti. Pitala sam se odakle toliko bijes u četverogodišnjaka, što je dovelo do toliko nakupljene frustracije. Nakon brojnih pročitanih knjiga o odgoju djeteta, a posebno metode koja je kod mene imala veliku značaj, da djetetu šapćem, čak i kada želim vikat na njega, i da ga zagrlim kada ima izljev bijesa, shvatila sam da uistinu nema neke mudrosti oko odgoja djeteta.
Moje dijete
Djeca su naša najveća sreća i naš najveći blagoslov, ali tisuću puta nas znaju dovesti do trenutka kada izgubimo živce, kada jednostavno ne znamo kako dalje. Majka sam 4-godišnjeg djeteta koje je blago rečeno hiperaktivno, koje je od rođenja tražilo da se sva pažnja usmjeri prema njemu, dijete koje je, kako sam nekada znala reći, prezahtjevno i nisam znala uvijek kako se nositi sa njim, sa njegovim ispadima bijesa, sa vikanjem kada nije uvijek kako on želi, koje je svoje nezadovoljstvo iskazivao kroz tuču i vikanje, posebno zato jer je dijete koje je kasnije progovorilo i nije znalo drugačije iskazati svoje emocije.
Imala sam osjećaj da je moj svaki dan sa njim preživljavanje za opstanak, borba nakon koje sam se osjećala nemoćno i jedva čekala trenutak kada će zaspati da mogu predahnuti. Jednog dana je moje dijete smatrajući da je dovoljno veliko, pokušalo samo uzeti čašu i napiti se vode, te mu je čaša ispala iz ruke, a ja sam izgubila kontrolu i počela vikati. Tog trenutka se moje dijete preplašilo i pogledalo onim, nikada neću to zaboraviti, tako tužnim očima i počelo plakati. Tog trenutka sam počela plakati zajedno sa njim i shvatila da sam izgubila kontrolu nad sobom, ali i nad svojim odgojem, pitala sam se zar sam stvarno dovela sebe do toga da me moje dijete koje tek ima, tada 3 godine, iscrpilo u potpunosti ili jednostavno radim nešto krivo. O djetetu koje je tražilo 100%--nu pažnju, koje je bilo frustrirano, nekad mi se čini i nezadovoljno, koje se nije znalo nositi sa osjećajem ljutnje, bijesa, morala sam se brinuti sama jer je suprug radio po cijele dane, a kada bih došao umoran sa posla znao mi je reći da sam ja kriva za takvo ponašanje jer da dijete ne znam odgajati, da mu previše popuštam, a moje nezadovoljstvo je još više raslo jer sam ja bila ta koja je po cijele dane bila sa tim djetetom i nije mi bilo jasno kako mi može netko, tko dođe kući i samo pozdravi dijete i ide za svojim poslom, govoriti da ne znam odgajati dijete, da dijete za svaki izljev bijesa treba staviti u kaznu.
Tog dana kad je moje dijete razbilo čašu i prolilo vodu i kad sam vidjela koliko me se boji, rekla sam sebi, nikad više. Ako sam se ja svojih roditelja bojala, neću dopustiti da se moje dijete mene boji, ja svom djetetu želim biti utočište i sigurna luka u trenutku njegovih izljeva bijesa, ljutnje i nezadovoljstva.
Imala sam osjećaj da je moj svaki dan sa njim preživljavanje za opstanak, borba nakon koje sam se osjećala nemoćno i jedva čekala trenutak kada će zaspati da mogu predahnuti. Jednog dana je moje dijete smatrajući da je dovoljno veliko, pokušalo samo uzeti čašu i napiti se vode, te mu je čaša ispala iz ruke, a ja sam izgubila kontrolu i počela vikati. Tog trenutka se moje dijete preplašilo i pogledalo onim, nikada neću to zaboraviti, tako tužnim očima i počelo plakati. Tog trenutka sam počela plakati zajedno sa njim i shvatila da sam izgubila kontrolu nad sobom, ali i nad svojim odgojem, pitala sam se zar sam stvarno dovela sebe do toga da me moje dijete koje tek ima, tada 3 godine, iscrpilo u potpunosti ili jednostavno radim nešto krivo. O djetetu koje je tražilo 100%--nu pažnju, koje je bilo frustrirano, nekad mi se čini i nezadovoljno, koje se nije znalo nositi sa osjećajem ljutnje, bijesa, morala sam se brinuti sama jer je suprug radio po cijele dane, a kada bih došao umoran sa posla znao mi je reći da sam ja kriva za takvo ponašanje jer da dijete ne znam odgajati, da mu previše popuštam, a moje nezadovoljstvo je još više raslo jer sam ja bila ta koja je po cijele dane bila sa tim djetetom i nije mi bilo jasno kako mi može netko, tko dođe kući i samo pozdravi dijete i ide za svojim poslom, govoriti da ne znam odgajati dijete, da dijete za svaki izljev bijesa treba staviti u kaznu.
Tog dana kad je moje dijete razbilo čašu i prolilo vodu i kad sam vidjela koliko me se boji, rekla sam sebi, nikad više. Ako sam se ja svojih roditelja bojala, neću dopustiti da se moje dijete mene boji, ja svom djetetu želim biti utočište i sigurna luka u trenutku njegovih izljeva bijesa, ljutnje i nezadovoljstva.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)